O srpskim kafanama i kafanskim boemima…
U njima se slavi život , u njima se spaja radost i tuga , u njima nastaju i nestaju ljubavi, donose političke i, ponekad , istorijske odluke, padne ponekad i pokoja ćuška posle ponoći ili nedaj Bože da se desi i to da poneki gost koji je popio čašicu više počne da baca čaše , flaše i sifone ….
To su mesta gde se najbolje mešaju noć i dan, neretko i pića, bogati i siromašni, bivši i sadašnji, glumice i reditelji, poslovne žene i pretendenti na političke funkcije čak i na na ministarska mesta…
Često se čuje kako jedan grad ne čine zgrade nego ljudi, ali bez pravih kafana, restorana i kafea nema ni srećnih gradova. Sedneš u najbolju kafanu i ceo grad prođe pored tebe. Pesnik Sima Pandurović tvrdio je da je kafana i socijalna institucija prvog reda: gladnog nahrani, žednog napoji, beskućniku pruži krov, a usamljenom -daje društvo. Demokratija je osnov kafanske kulture – spaja nespojivo. Makar je tako nekada bilo.
U kafani je rođen stranački život Srbije, mnoge političke, kasnije će se ispostaviti, i istorijske odluke donete su za kafanskim stolom s kariranim stolnjacima.
Turci su još 1522. u jednoj zgradi na Dorćolu otvorili kafanu i u njoj služili kafu. Prema knjizi „Stare kafane Beograda“ Vidoja Golubovića, posle Beograda prvu kafanu 1592. dobija Sarajevo, u Londonu se otvara tek 1652, dve godine kasnije u Marselju, a u Beču 1683.